U svakoj sobi ogledalo
Ispod zasljepljujuceg svjetla
Jasno ocrtava
Svaku manu
U svakoj sobi sat
Otkucava godine
Neprimjetno se dosuljala
Vecer.
U svakoj sobi prasina
Pritisce i gusi
Otvaram prozore
Pokusavam sakriti
U rijeci
Sve neizgovoreno,
Sve sto jos uvijek visi u zraku
I ceka na nas
Ispred ogledala dok sat otkucava
Oblacan dan i malo kise
Proslog svibnja.
A ta mala tockica svjetla sam ti ja
Izdaleka, iz sna.
Tu sam da povjerujem..
Ostavila sam kamen
tezak kao Biokovo,
Krecem istim putem nanovo.
Pustam mrvice sjecanja
Neka ih bura nosi,
Ne vrijede vise.
Ne brini za mene.
Nasla sam se
U moru,
Ispod sunca, u hladu masline
U malenim rucicama, slatkim poljupcima,
Stopalima punim pjeska,
U okusu smokve na usnama,
U njegovom zagrljaju,
I u molitvi moga djeteta.
Neka nam je sretan put..
Zato sto ne znas kako je
Ne razumijes
I razumijeti ces
Tek onda kad saznas
Ne znas koliko se strahova natrpalo
I jos se gomila
U mrsavim mi grudima
I zasto mi promakne nasmjesiti se
Dok mi uzbudeno pricaju price
Njihovi glasovi puni secera
I zasto izgledam starije
I usta su mi objesena
I zasto krizam zelje
I usisavam slova
Vidi, zlato!,
Plavo nebo
Paperjasti oblak
Oci su mi teske
Strahovi me guse
Ja se jedino molim za tebe
Hladno mi je u mojoj bijeloj sobi.
Skrila sam se ispod bijelog pokrivaca s cokoladom u ustima.
Govore da je tezak dan kad me vide kako jedem cokoladu i da samo jedem kekse kad sam pijana.
Svaki je dan pijano tezak.
Kukovi me bole od stajanja pokraj bolesnickih kreveta i bolnickih monitora.
Zasto ja jos drzim moj dio konca,
dok tvoj odavno leti s vjetrom?
Jesam li samo prasina u tvojim sjecanjima,
davno obrisana,
prokleta na vjecno lutanje svemirom?
Toliko slijepih ulica..
Pricaju li i drugi ljudi sami sa sobom?
Nekada,
negdje sam krivo skrenula
i otada tapkam u mraku.
Glas je izgubio strpljenje.
Stegni gace, kaze, udri.
Polako. Guraj.
Trava je zelena. Voda je pitka. Sto jos trebas, pita me.
Ne poznajem se ni ja..
Rano ljeto.
Dosli smo, ima nas.
Iz Njemacke,Norveske, Australije i Zagreba.
Svi se sredili.
Vino, razgovor,prsut i masline.
I onaj DJ sto je svirao za predmaturalne svakog drugog petka.
Svak je dobro.
Znas, kako je- obitelj, stan, posa, niko se ne zali.
Veceras je sve super.
Vino se pije. Stare pisme sviraju.
Preglasno nam sad kad smo stariji.
Kako je ovaj, onaj sto fali?
Pa nije dosa, daleko; ili nije dosla, beba je nemirna.
E da mi te je zagrlit, ka sta san zagrlila sve poznanike.
Da mi je cut novosti. Jesi kupija stan? Jesi se ozenija? Kako beba spava?
Da mi je vidit slike sa odmora...
Ide se kuci, vec je kasno. Stari smo sad, ne mozemo vise.
Place nebo sa mnom. Za tobom...
Sve moje praznine sam vec u kovcege spakirala.
I dok cekam,
pijem kavu bez secera.
Zivot u kutijama,
sobe prazne sunce obasjava.
Bjezim od Zime,
u Proljece.
Sanjam,
sol na usnama,
sladoled od tresnje,
miris borova,
knjige iz djetinjstva.
Zelja u grudima,
ukopana.
Pisem ti:
“Eto me!”
“Dolazim.”
Napokon.
Sve je pomjesano.
Vaze u ruzama, bez vode.
Prazne sobe, a dugim hodnicima trce djeciji smjehovi, bosi.
Cipele posvuda bacene. Zaboravljene, usamljene; trunu poput starih brodova.
I taj pogled. Otegnut u snovima.
Nokti. Glasovi. Sunce poslije kise.
Stojim. Godinama vec korjenje moje se siri u dubine, ispod betona. Nigdje necu otici (jer obecala sam), a ipak sam daleko. Tamo gdje sunce sniva u moru. I grad mirise na knjige.
Smjesim se. Grlis me, dok srce puca. Cesljam kosu i brojim sjede. Umorna sam, i pijem zeljezo kako bih vas mogla skakljati, loviti i dizati visoko, visoko. U visine.
Miris kave.
Bijeli jastuk.
Otvoreni prozor.
Poljubi me.
Spasi me.
Sacekaj me, ne zuri.
Cijeli dan me muci buka i vreva, mirisi i zagrljaji. U malim prsticima skrivamo obecanja i cekamo ljetne dane. Zima je ovdje. I sada je noc... i ja se pitam, cekas li me jos?
Pogledas li na sat, onako iz navike jos, kad si sam? Mozda sjedis u tramvaju dok vani pada kisa, ili gledas kroz prozor stana, s vrucom kavom u ruci...Sjetis li se ponekad, mene, ovdje, i mojih zvukova koji nemaju smisla?I jednom kada me ne bude vise, tko ce ih dovesti ovdje da poloze cvijece?
Dani se mjenjaju, brzo, vrtoglavo. Mirisi bjeze poplaseni, sjecanja blijede, ali glasove jos cujem u snovima. Govore mi i dive se, a ja se pravim da ne cujem. Zato sto ne znam - koja inacica mene je prava? Pa ipak, mozda je uvijek dio u sjeni, u mraku, ili, mozda dijelovi mene jos uvijek rastu sa svakom interakcijom, svakom novom osobom koju sretnem, poput gljiva poslije svake kise.
Pitas li se i ti, ponekad, sto bi bilo da je crta bila ravna, da je put kuci bio kraci, da se nismo sreli na izvoru rijeke?
Nitko drugi ne zna. Zato tebe pitam, hoces li ih dovesti ovdje, da poloze cvijece, kada me ne bude vise?
...
I cried today. As I was eating smushy weetbix covered in milo. I was happy and sad, and everything in between. Another's father loved me today. A gentle love I needed when I was little, I had today. If I had known it was coming, I would have been nicer, I wouldn't have built walls and traps, hidden my smile. I wouldn't have been difficult. I wouldn't have been hidding. And so I realised, it was not my fault, I did nothing wrong, if someone could love me as his own, despite my darkness. It is never too late, but it won't be for long. That made me sad.
How? I ask.
Do I hold on?
Or Let go?
I wait..
Tisina je. Zatvorim oci, i polozim glavu na jastuk. Nadam se crnilu, snovima bez slika, boja i zvukova.
Instead, when I close my eyes, I see you. I am so close to you I can feel your breath on my lips. You are saying something slow, but there is no sound. Only, I am getting closer and closer until there seems to be no space for air between us. My heart is threatening to beat out of my chest, out of my eyes. I can taste your smell, I am so thirsty with desire for you. If only I could concentrate maybe I would be able to hear what you are saying, but my vision is getting more blurred by the moment. Every time you pause to take a breath, I feel like you are sucking the life out of me, grabbing my essence, twisting and draining it of all senses.
I so badly wish I could regain my composure, just for a moment, only long enough to hear you without your voice sending shivers of pleasure down my spine. Your eyes, never ending seas I so helplessly fall into every time I look up at you, and every time I forget to remind my self to swim..
I keep falling...and falling ..
Gledam u crnilo. Tisina je gusta, i pritisce pluca.
U nekoj drugoj stvarnosti ja bih bila ja.
U drustvu, a sama. Zadovoljna. .Pijana, i s cigaretom u ustima. Svi bi govorili, pametna, neshvacena, genij. Svi bi citali i pravili se da razumiju, jer ipak samo inteligentni mogu citati.
Moj ego bi imao krila. Moje olovke bi uvijek bile tupe. Moj stomak bi bio ravan. I ponekad bih ga vidjela.. u prolazu, na sekundu.
...
Sunce me zove. Ustajem. Oni su maleni, a dizem ih visoko. Moji borovi, moje more. Oci pune snova, razbarusene kose, bijeli osmjesi. Mirise vanilija. Moje ruke su cimet i korica od limuna. Moj glas je mlijeko. Topim se poput meda na tek ispecenom kruhu.
Trcimo po livadama, valjamo se u travi. Trazimo ljuljacke, lete visoko. Gle, dotaknuti ce nebo. Spremam cvijetice u dzepove, u kose, u oci. Naljutimo se jer nam valovi ukradose kule od pijeska. Branim ih od buba i svega strasnog. Ljubim ogrebana koljena. Slusamo kisu. Dahom pustaju leptire i bubamare po mom mekanom, poput tijesta, trbuhu i tijeraju me na nekontroliran smjeh. Rukice traze moje obraze, i ushiceno me guraju prema dugi.
Izmisljotine mi teku tako glatko; kroz princeze,heroje i koale poucavam. Dajem. Ohrabrujem.Poticem. Slusam.
Bivam i jesam.
Uvijek i zauvijek.
Ja.
...
Zbunjeno gledam u svoje dlanove. Tko je Ona?
Teska je i vuce me za rukav,
nestasno bjezi kroz razbijene ekrane.
Dodijava mi, smeta i prekida
moje razgovore.
Budi me.
Plaseci moje snove.
Ljuti me.
Isprepletena je tako da ja ne znam sto sam ja,
a sto je ona. Jesmo li zasebne? Ili pak jedno?..
Kaze mi da glumim radost, da sam prevarant,
jos uvijek djete..
Svira mi.
Zimu. Tvoje oci.
Tisinu.
Hej! Vidim te! Masem ti, dozivam te. Resetke vremena nas razdvajaju, mozda me zato ne cujes? A mozda se moj glas promjenio? Oslabio? Ostario?
Vidim tebe, i vidim teret sto nosis na ramenima. Spusti ga na sekundu. Udahni. Izdahni. Nasmjesi se. U meni je Sunce, u tebi su zvijezde. Saljem ti cvijece, daj mi tvoje lisce! Svi mi kopkamo gnjile rane po rukama, i grimasama cjedimo suze sa jastuka; citamo stara pisma dok nam kosa mjenja boju. Slova nam preplaseno bjeze negdje u dubinu. Zatvori oci! Vjetar nas miluje mirisima, zabavlja nas zvukovima, rijecima iz nekih daljina, mozda iz snova? Pustam zmaja u visine. Vjetar ga ljulja, vuce k oblacima, salje tebi. Ljepljivim prstima sam usila djecji smjeh, cupave zgnjecene zagrljaje, milijun dugih skakljivih pitanja, samo jednu napola punu casu vode i trenutke na koje sam vrtoglavo ponosna.
I poljubac u tramvaju.
Idemo polako, Korak po korak brojimo grlati, sareni smijeh. Zovete me Mama i svaku noc zaspem s necijim dahom na prsima. Latice na mom cvijetu...
A onda krenu snovi. Mirisu na kavu, mirisu na tvoje dodire, zbunjuju i strase. Neki bijeli glasovi me tjeraju pronaci Te. Gledam Te u oci. I znam da si dobro, i bude mi lakse.
I dalje idemo. Idemo polako. I zelim ti ispricati cetiri price. Zelim ti pricati o bolovima, i o radosti, o strahu i nervozi, o ljubavi,... Sjecam se Zelje, i vjeruj, nije bila moja i ne znam zasto, ali odjednom ih zeljeh tako snazno, i trebah ih da milovanjima, zagrljajima potjeraju glib, smrad i smotanu zurbu. Idemo polako.Idemo sa gustom. I nadam se, oh toliko snazno se nadam da ides i Ti sa osmjehom u Ocima!
Crna macka je zasvirala i s proljecem namirisah zvuke violine. U svima nedostupnoj dubini zjenica veselo poskocih nakon sto sam oprezno zamotala moju malu slatku tajnu u morsku maramu. Dugo te vec cekah na istoj gori. Mjenjala su se godisnja doba, padale su teske kise, pokrio me hladan snjeg, grijalo me daleko sunce. Leprsale su moje bijele haljine nosene Vjetrovima. Kose su mi duge i ruke su omrsavile.
Odjelo se promjenilo, lice je isto.Oci postideno vire iza sivih zidova.Tijesno mi je u praznoj sobi i na trenutak se pozeljeh vratiti sedam koraka unazad. Ipak, ostadoh jer ovi udovi koji me zarobise nisu moji. Zbunjeno se ogledavam oko sebe slusajuci zvukove koje ispustas a koje ja ne razumijem vise.Neka tuda Sjecanja pisase po mojoj kozi;necija tuda djeca me razvukose,nanjese mi bol, veliku bol, a sada me tjeraju u neprestan smjeh. Sredina moja se rastegla unedogled i ne razaznajem vise gdje je moj pocetak a gdje kraj. Ostalo mi je samo ime. I moje oci vire kroz mnogobrojne okvire pazljivo rasporedene kroz mnoge prostorije.
Mrvice stakla mi ranjavaju stopala. Krvarim na jesen i u ljeto, i red je moj zacinjen pa se kuha i mjesa u kotlu kojim te pozeljeh iznenaditi. I ostala sam zbunjena jos jednom.
Odlucih biti bolja nakon sto otpetljam i razvrstam masne iz moje prasnjave kutije.Kraj.
Ulazim, tiho i na prstima, ne ispustajuci daha u iscekivanju. Nestrpljivo ga cekah grizeci nokte i cupkajuci petama. Znao je i zato je uranio..
Ljubav kakvu je poznah je nestala. Kaze da se najvise voli nalaziti u zagrljaju majke i djeteta. Smije se leprsavo i nestasno i pita me sjecam li se boli. Sa smjeskom odmahujem glavom pritom spustajuci pogled na njegovo usnulo lice, na mekane obraze i crvene usne. Njezno spustam poljubac na njegovo celo. Mirise na moje mlijeko i rucice su mu tople. Tijelo mu raste i sve je tezi, a ja i dalje smeteno stojim pokraj njegove koljevke i zeljno ljubim njegove osmjehe. Ljubav razigrano skace iz njegovih zelenkastih ociju u moje smede. Polako saram svoje lice borama smijalicama dok mu ljubim mala stopala. Skakljem mu trbuscic i uzivam u njegovom smjehu, prozracnom i laganom poput proljeca. Moj je..
Moja staza je posuta ruzama. Hvala Ti!! Cuvaj mi ga Boze, molim te..
Dosla sam, a nema nikoga. Ovaj prostor sto me spaja sa prosloscu kroz moje prste je maglovit i tih. Nema vise glasnih bolova i grlatoga smjeha. Sve sto je ostalo su neke mutne boje, neke oci, neka usta, neke tople ruke. I ne znam kako ih spojiti. Kako napraviti od tih djelova osobu koja me nece pitati glupa pitanja? Kako cu promjeniti moju glavu, zakopati moju nestrpljivost i zapaliti cigaretu?
Ne znam gdje si. Ne znam tko si sada. Ne poznajem te vise i gubim tvoj trag. Ne sjecam se tko sam nekada bila. Sto sam ceznula? Sanjam li jos uvjek? I sve odgovore sto puzaju ispod vrata ne zelim cuti.
Dosla sam, a nema tebe. Htjela sam razgovarati s tobom a ti si me zaboravila. Sjecas li se topline moga glasa? Sjecas li se koliko sam te voljela? Sjecas li se kako jako bih te privila k sebi? Cuvala sam te.
Dosla sam, a mogu i otici. Nikoga nije briga. Sjela sam za nas stol i cekala sam vas. Zaboravila sam da nas dijele dva dana vec tri godine. Sjela sam i ocekivala vas. I cekala sam. I jos cekam. I zaboravila sam cije su ove ruke, cije su ovo oci i usta koje se izmjenjuju kao na vrtuljku cim zatvorim oci. Ah, tko to uzdise tako sjetno?
Dosla sam,i vec je kasno. Ustajem i gasim vatru. Dug je put kuci i toliko bih sada htjela da si sa mnom. Mrzim biti sama.
Vani je hladno i dug je put kuci...
***
Have I lost your love?
Why don't you tell me your song?
The unwritten one?
I still remember your taste.
I was ashamed of my thoughts.
kad se rijeci istrose...
Danas izvadih kutiju iz grudiju mojih. Htjedoh pogledati sve slike sto sam ubacila u nju tijekom ovih godina. I sve papirice na kojima je napisamo volim te raznim rukopisima. Dugo sam prebirala po uspomenama. I ucini mi se tada da sam ti cula glas. Smijeh ukusan poput toplog pudinga od vanilije. Zatim dodose i mirisi. Prvo oni slani:miris ribe na gradelama, miris vina, miris pijanstva; zatim oni slatki: miris tvog zagrljaja, miris kave...
Razgovarale smo opet, u mojoj glavi, istina, i to samo na kratak trenutak. Odgurah sve to jer se bojim. Kutija me naljutila. Razbjesnila. Cemu se sada nadati? Gdje trebam gledati? Sto zeljeti? Toliko je razlicitih nacrta naljepljeno na mojim vratima, a iza tih vrata je uvijek ista slika. I sjecam se kako sam nekada imala plan, ali ne sjecam se plana. Oh, moja ti, ... zbunjenost me ogranicava, napada, tjera moje zivce na pobunu. Moja pojava gubi kosu i kvare mi se zubi. Postajem nestrpljiva, gladna i mijesaju mi se okusi. Sve ima okus zeljeza. Kazu kako je to mozda posljedica ljekova, no ja ne uzimam nijedan. Zivo blato je u meni koje guta sve njegove lijepe rijeci. Crvi su u meni. Zohari su u meni. Stakori u meni bjeze. Moj brod tone i pretvara se u balon. Treba mi toplina borova, miris pijeska i tisina zore...
Moji osjecaji ne potraju dugo jer nemam vremena slusati ih. Moj rokovnik je pretrpan obavezama koje vriste na mene, govore mi da sam glupa kad se ne mogu sjetiti prijevoda i prepricavaju mi svoje planove za koje nemam zelje znati. Moje dane provodim u drustvu staraca za koje zamisljam da su djeca i tijesim se nagradom. Ponekad dobijem cokoladu, ponekad pjedem kolac, a ponekad volim osmjehe vise nego ista. Ja gledam ljude koji nemaju vise nista. Ljude koji su izgubili pravo na privatnu golotinju. Trudim se, ali ponekad se izgubim.
Moje tijelo je postalo jedan organ jer nemam vremena za bol. Moja cula su zdruzena poput vojnika. Nemam vise taj dar razlicitog osjecanja. Moji strahovi su se stopili u jedan - strah od vremena. I ceznem samo jedno, jer sve drugo imam... oh, moja ti, ta reci mi hocemo li naci vremena?
Vrijeme je za kraj.
Oh, kako me tiho zove.
Ljuljuska moje jecaje.
Njezno puse u moje suze.
Blago odbija moje zagrljaje.
Ja se bojim.
Bojim se otici, a ne mogu te pustiti. Moji prsti snazno grabe tvoje ruke. Bjezis mi poput pjeska.
Ti si moje sunce.
U meni se gomilaju krikovi moji. Gusti poput masti. Nema vise mjesta medu mrsavim rebrima mojim. Cupam kose. Gulim kraste. Prelijepa sam u odvratnosti mojoj.
Sunce je pobjeglo iza groblja.
Prica mi slano more smijehom nasim negdje iz daljina.
Ti mi okreces leda.
Moja je priča uvijek drugačija nego u onim pjesmama koje slušam. Moja je priča balava, lijena i neprestano se deblja pod utjecajem depresije. Moja priča je pogrbljena, bolesna, žučljiva i prekrivena gnojnim ranama. Ukratko, moja mi se priča gadi! A samo sam ja krivac jer moja duša piše priče.
Govorim da sam zla, jer želim opasnu priču. Nitko mi ne vjeruje. Svi vide moju priču.
Sebično sam htjela sakriti svoju priču, iskoristiti je, uživati u njoj, baciti svoj teret na nju i odbaciti je poput staroga, debilnoga psa. Baš zato jer je bezveze.
...
Ja odlazim kako bih napisala novu priču. U slučaju krajnjeg očaja i nemoći ja ukrast ću tuđu. U pičku materinu! Jednom će biti i po mom! Jednom ću i ja biti nešto više no hladnokrvna glumica. Dobro glumim, svaka mi čast. Ovakav pljesak sam zbilja zaslužila. A što da radim sa svim tim pismima? I toliko pogrešaka...ja se bojim laži. I slutim ih brzo, i zakopavam ih brzo, i izbjegavam to groblje laži jer je ukleto.
...
Ma, priča nije kriva. Ona je samo priča koja je strpljivo čekala pisca. I guši me to...to što mi nedostaje ideja. Možda samo i ja starim...